S akademskih na profesionalne daske

U sklopu petnaestih Ljetnih noći Teatra Exit premijerno je izveden komad San ivanjske noći Williama Shakespearea koji je u nekim hrvatskim prijevodima naslovljen i kao San ljetne noći pa njegovo pojavljivanje u ovogodišnjem repertoaru manifestacije zauzima simptomatično mjesto. Preciznosti radi, treba napomenuti kako je izvedba na otvaranju Ljetnih noći  zagrebačka premijera, prva „prava“ premijera održana je u Požegi krajem ožujka. Kako se saznaje iz programa, predstava je nastala na temelju ispita glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti pod mentorstvom Renea Medvešeka i Sare Stanić Blažević koji potpisuju režiju i adaptaciju. Glumački ansambl tako čine mladi glumci, odnedavno bivši studenti, od kojih su neki već ostavili zapažene uloge u recentnim produkcijama zagrebačkih kazališta: Nika Barišić, Vid Ćosić, Filip Lugarić, Ružica Maurus, Lara Nekić i Kristijan Petelin.

Glumački ansambl Sna ivanjske noći čine mladi glumci, odnedavno bivši studenti, od kojih su neki već ostvarili zapažene uloge u recentnim produkcijama zagrebačkih kazališta / Snimio Robert Demo

Predstava traje nešto manje od dva sata i većinu vremena uspijeva držati dinamiku i energiju na visini koju ansambl uspostavlja na početku. Kako komad sadrži tri paralelne narativne linije koje se isprepleću, svaki član ansambla igra najmanje tri uloge što se logično zrcali s narativima koje treba pratiti. Na samome se početku uspostavljaju sva tri narativna okvira ekspozicijom odnosa među likovima, njihovim motivacijama i osnovnim zapletom. Za promjene uloga glumci se, osim vještim i upadljivim promjenama u gestama i govoru, služe i sitnim kostimografskim detaljima u boji kao što je slučaj kod četvero Atenjana: Hermije (Nekić), Helene (Maurus), Lisandra (Lugarić) i Demetrija (Petelin). Svatko od njih nosi jedan detalj u svojoj odabranoj boji: Hermija plavi rajf za kosu, Helena žutu vrpcu oko vrata, Lisandar crvenu kravatu i Demetrije zeleni prsluk. Osim promjene u kostimografiji, glumci se koriste i drugim, banalnim rekvizitima kako bi označili promjenu lika kao što su mrkve za rogove kada glume vilenjake ili rajfovi sa cvijećem kao vile koje na ušima nose zvonce, a iz ruku bacaju šljokice najavljujući svoj dolazak. Svođenje kostima na minimum ne oduzima efektnosti ili estetici kao kod kostima Oberona ili Titanije, već doprinose brzini glumaca u promjeni, a potom i komičnom efektu.

Kao i u brojnim drugim Bardovim komadima, San ivanjske noći sadrži predstavu u predstavi – riječ je o skupini šestero glumaca amatera, pomalo neukih muškaraca, zanimanjem obrtnika koji postavljaju tragediju Piram i Tizba. Taj metateatarski okvir postavljen je zapravo od početka, ulaskom glumaca u kazalište s bočnog ulaza i reakcijom na činjenicu da su promatrani. Tijekom komada te će metateatarske aluzije rasti, npr. u scenama netom prije promjene uloga – kada glumci u ulozi jednog lika moraju pronaći sebe u drugom. Vrhunac ontološke igre stiže na kraju, kada Atenjani gledaju umetnutog Pirama i Tizbu pa glumci hirovito ispadaju i upadaju u karikaturalne likove glumaca amatera. Tragedija je, pak, kako se već dalo naslutiti iz scena proba i glumačke podjele, svedena na minimum i čak demistificirana, ništa joj od iluzionizma nije ostalo. Ova igra promjena iz uloge u ulogu na kraju postaje izrazito zamorna. Problem je u tome što je u toj igri čitav ansambl cijelo vrijeme u istoj grupnoj ulozi, ne dolazi do miješanja jednih i drugih, što potencijalno otvara i prostor za poželjne komične greške, da se glumci naizgled pogube u svojim ulogama. Element koji i jest i nije izostao iz komada, a isto se tiče generalnog Bardova stvaralaštva, jezična je stratifikacija. Svi likovi uglavnom govore u nekoj rimi, ne nužno u stihu, pa se razlika u statusima likova u jeziku odražava na njihov vokabular i dikciju.

Bez obzira na prijelaz u gradsko kazalište, skromna estetika predstave, dakle manjak impozantnih scenografskih ili kostimografskih rješenja, uklapa se u kontekst začetka projekta kao ispita glume. Spomenuti manjak ne utječe na konačni dojam predstave, dapače, jako dobro funkcionira jer pažnja teško može pobjeći na nešto drugo što nije glumačka suigra na sceni. Upravo je suigra najveće bogatstvo ove predstave, izmjene uloga i kreativna rješenja u adaptaciji učinili su izvedbu jako živahnom. Uvijek je zadovoljstvo gledati glumce kako se unutra prije svega sami međusobno zabavljaju, a publika to gotovo nikada ne propusti primijetiti i osjetiti.